Renee Jain i dr. Shefali Tsabary: SUPERMOĆNI
Izdavač: Harfa
Broj stranica: 324
„Ova je knjiga besteler publikacije New York Times i USA TODAY te predstavlja savršen alat za djecu koja se suočavaju s emocionalnim izazovima u sve manje povezanom društvu i svijetu.” – korice knjige
„Ovu knjigu posvećujemo svojim najmoćnijim učiteljima – djeci. Vi jeste i uvijek ćete biti supermoćni.”
Upravo ovim citatom autorice započinju knjigu umjesto posvete i to mi se odmah na samom početku jako svidjelo. Nisu po običaju posvetile knjigu svojim prijateljima ili obitelji, nego baš vama – djeci. Djeci koja nas svakodnevno uče novim stvarima.
Ova knjiga na naslovnici ima snažnu rečenicu (Transformirajte anksioznost u hrabrost, samopouzdanje i otpornost) koja vjerujem da će prvenstveno privući roditelje tinejdžera koji vide da je njihovo dijete često anksiozno i da se bori s tim osjećajem u školi, u društvenom životu ili kod kuće. Mislim da bi, osim djece, ovu knjigu trebali pročitati i roditelji, i nastavnici, ali i svi oni koji rade s tinejdžerima.
Po meni je ljepota ove knjige u tome što pruža konkretne alate i vježbe djeci kako savladati, prihvatiti anksioznost i shvatiti da svatko od nas (pa i mi odrasli) ima teške trenutke i osjeti anksioznost. Iako se danas dosta razgovara o mentalnom zdravlju u školama (po meni ne ni približno dovoljno), dala bih se kladiti da barem dvoje učenika po svakom razredu (ako ne i puno više) u osnovnim školama ne zna što je to anksioznost. S obzirom na to da ćemo se svi susresti s njom i da je ona neizbježan osjećaj, mislim da je to jako loše i da u takvoj situaciji ovakva knjiga puno znači. O tugi i sreći pričamo konstantno, o ljutni, također. A o tjeskobi/anksioznosti? Jako malo. Možda tek tamo negdje u petom, šestom razredu kad se ona počinje češće pojavljivati među učenicima. Osim što ova knjiga pruža alate i vježbe kako si pomoći kod anksioznosti, posebno mi se sviđa što ona detaljno objašnjava anksioznost, rad mozga (u obliku nekih umetaka usred stranica kao nekakvo enciklopedijsko znanje).
„Kako bismo se osjećali cjelovito, moramo se osjećati voljeno i prihvaćeno, što ne znači da bismo trebali promijeniti sebe kako bismo se uklopili. To znači pronaći pravo mjesto pripadnosti. Često je dovoljna i samo jedna osoba koja nas vidi i razumije kako bismo postigli osjećaj pripadnosti i osjećali se cjelovito.“
U knjizi nas autorice podsjećaju da smo svi rođeni sa svojim supermoćima koje negdje po putu izgubimo ili one počnu slabjeti. Također, autorice su uvjerene da ako radimo na njima i stalno ih njegujemo, život će nam biti lakši. Bez toliko zabrinutosti, tjeskobe i tuge. Jedna od tih supermoći o kojima autorice pišu je i cjelovotost:
„Postojalo je vrijeme u vašem životu kada ste istinski voljeli samoga/samu sebe. Pogledali biste se u ogledalo i obožavali osobu koja vas je gledala iz tog ogledala. Kada ste polagali test, ne biste se raspali ako bi dobili lošu ocjenu. A kad niste postigli pobjednički gol, niste se danima durili. Jednostavno ste se osjećali dobro, bez obzira na to kako ste nastupali, kako ste izgledali ili što drugi misle o vama. Bez obzira na sve bili ste ponosni i jedva ste čekali da pokažete svoja postignuća. Imali ste snažan osjećaj unutarnje vrijednosti i nevjerojatne snage karaktera koje su vas činile jedinstvenim. Osjećali ste se cjelovito!“
Također, jako mi se sviđa što autorice na kraju svakog poglavlja ostavljaju ključne poruke. Djeci je to sigurno poznato jer u većini udžbenika na kraju lekcije imamo ili pitanja za ponavljanje ili nekakav kratki sažetak pročitanog. „Život nije uvijek lak i to je u redu. Većina se ljudi ponekad osjeća tjeskobno i neugodno. Rođeni ste s moćima da budete prisutni, originalni, cjeloviti, energični i otporni.“ Možda trenutno ne možete osjetiti te moći, ali ćete ih vratiti!”
„Bol zbog odbijanja aktivira slične dijelove mozga kao i fizička bol, pa nije ni čudno da se pokušavate promijeniti kako biste izbjegli odbijanje i kako biste se uklopili u društvene situacije. To je kamufliranje.“
"Zabrinutost koju nitko ne vidi
Ruke mi se počinju znojiti,
Noge mi se počinju tresti,
Trbuh mi se počinje preokretati,
Srce me počinje boljeti,
U glavi mi se počinje vrtjeti,
Disanje mi postaje ubrzano,
Znam što će se dogoditi,
Ako ne poslušam svog gospodara.
To su neki od osjećaja koji se jave
Kada anksioznost uzme stvar u svoje ruke.
Pokušavam je kontrolirati, no nikada ne uspijem.
Voljela bih da mi netko pruži
Potreban mi zagrljaj. "
Madison, 11 godina
Ova djevojčica koja je napisala pjesmu je samo jedan primjer djeteta kojem nedostaje pažnje, ljubavi i razumijevanja. Draga djeco, toliko puta sam bila svjedok vaših briga, tjeskoba, tuga i htjela sam vas zagrliti. Oprostite ako to nisam učinila kad vam je bilo najpotrebnije. Oprostite mi ako to činim i kad vam možda ide na živce.
„Nisam dovoljno pametan/pametna za to. Bez obzira na to koliko se trudio/trudila, ništa što radim nije dovoljno dobro. Ne sviđam se baš samom/samoj sebi, a ni drugima.“
Koliko puta sam ovo kao učiteljica čula…To me možda rastuži više nego nekakva tučnjava ili nasilje jer ovo dijete samo sebi radi, samo sebi nanosi ogromnu bol, odnosno nije naučeno boriti se protiv takvih misli i stvarati lijepu sliku o sebi. Na dnevnoj bazi u školi baš one prekrasne djevojčice govore o samoj sebi da su ružne, da im se ne sviđa njihova kosa, njihove noge, njihova visina…Upravo bih takvoj djeci preporučila ovu knjigu. U njoj ćeš pronaći alate i konkretne vježbe i primjere kako napokon naučiti voljeti samu/samog sebe.
Autorice jako puno pažnje pridaju ovom probemu jer je sve češći kod djece i mladih pa koriste jednu priču od djevojčici koja misli da ništa ne radi kako treba. U ovom citatu niže možemo se pronaći i mi odrasli. Vrlo često krivimo sebe ili mislimo za sebe da nismo dovoljni. Ovo je još jedan razlog više za moje oduševljenje knjigom. Toliko toga što autorica zapravo piše djeci odnosi se i na nas odrasle.
„Kada bi se Nadya pogledala u ogledalo, uvijek bi pronašla nešto pogrešno. Njezina je kosa bila ravna, a htjela je kovrčavu. Kada bi je nakovrčala, izgledala bi plosnato i dosadno. Mrzila je svu svoju odjeću, ali kada bi kupila novu, mrzila je kako je izgledala u njoj. I to se nikad dovoljno dobra nije ograničavalo samo na njezin izgled. Jednom nam je pokazala ispit za koji je puno učila. Dobila je 96 bodova, ali umjesto da se veseli, samo je govorila o tome koliko joj je nedostajalo do 100. Njezine objave na društvenim mrežama nisu dobivale dovoljno lajkova. Nije imala dovoljno prijatelja. Nije dovoljno toga napravila. Nadya se nikada nije osjećala dovoljnom.“
Kao što sam već i napisala, ova knjiga osim što opisuje brige djeteta, ona pruža i neke odgovore, odnosno moguća rješenja. Odličan primjer autorice navode kada zapnemo u Što ako situacijama.
„Što ako podignem ruku i kažem pogrešan odgovor i svi se počnu smijati?
AKO podignem ruku i kažem pogrešan odgovor te se svi počnu smijati,
ONDA ću se smijati zajedno s njima i sjetiti se da pogreške pomažu mome mozgu da raste da da svi griješimo.”
„Mogao sam kroz odjeću vidjeti kako mi srce skače gore-dolje. Nisam mogao disati…Samo sam htio da PRESTANE. Počeo sam vrištati.“
„Bio sam vruć i znojan posvuda. Osjećao sam se kao da moram skočiti u bazen iste sekunde, ali sjedio sam na satu matematike.“
„Samo sam htjela svoju mamu. Znala sam da će me odvesti liječniku, ali me nije bilo briga, toliko me boljelo.“
„Osjećala sam se kao da će mi se koža rastopiti. Vrtjelo mi se i bila sam potpuno zbunjena.“
Ako ste se ikad ovako ili slično osjećali – znači da ste vjerojatno iskusili napadaj panike. Većina ljudi ih iskusi barem jednom u životu, a neki i više puta. Ovdje autorice pokazuju primjere kako neka djeca opisuju svoje doživljaje i misli u trenutku napadaja panike. Nakon toga, daju ponovno neke smjernice i alate kako se boriti s tim problemom. Mislim da je od iznimne važnosti poticati djecu da od malih nogu (možda kad iskuse nešto slično napadaju panike) uče neke tehnike kako se umiriti i kako otjerati paniku. Ovdje u knjizi, naći ćete mnogo pomoći.
Da zaključim napokon (iako bih o ovoj temi i knjizi mogla pisati još danima…) – knjiga mi se jako svidjela jer je prilagođena djeci, autorice se obraćaju direktno njima i koriste duhovit način pisanja te je jezik u potpunosti prilagođen djeci. Također, oduševilo me i iznenadilo to što nisam očekivala da ću se ja, kao učiteljica, kao odrasla osoba, pronaći u jako puno riječi u knjizi. Tako da smatram da ova knjiga nije samo za djecu nego i za učitelje, roditelje ili bilo koju osobu koja se pronašla u nekim od gore navedenih problema. Oduševile su me vježbe i aktivnosti koje autorice nude kao rješenje za probleme i definitivno ću neke od njih iskoristiti na Satu razredne zajednice. Dekaći, pripremite se! 🙂
