Alice Feeney: Njegova priča, njezina priča
„Nevjerojatna psihološki napeta priča s oštrim ubodom na kraju.“ – korice knjige (Seattle Times)
Izdavač: PULS
Broj stranica: 348
Ovo na koricama knjige je bila prva rečenica koju sam pročitala kad sam kupila knjigu. Očekivala sam dobar triler koji će me držati u neizvjesnosti do samoga kraja s obzirom na to da sam pročitala hrpu recenzija na knjigu, ali i relativno novu seriju na Netflixu o kojoj svi pričaju i pišu. Jesam li dobila dobar triler? Definitivno. Jesam li bila u neizvjesnosti do samoga kraja? O da. Osim toga, od ove knjige dobila sam puno više. Uvijek mislim da će svaki triler biti napet (logično – od trilera se to i očekuje) i da sam što se tiče stila pisanja i autorovih ideja vidjela i pročitala sve što se moglo pročitati. A onda pročitam ovakvu knjigu i iznenadim se. I dalje mi nije jasno kako ove knjige nastaju. Koliko maštovit i briljantan jedan pisac mora biti?!
Odmah na početku naišla sam na dobar citat koji savršeno objašnjava naslov: „Svaka priča ima najmanje dvije strane. Vašu i moju. Našu i njihovu. Njegovu i njezinu. A to znači da netko uvijek laže.”
Ovdje se nije znalo tko koga laže, a tko govori istinu. Teški kaos od početka. Kaos u pozitivnom smislu. Također, na početku sam primijetila jednostavnost pisanja: vrlo kratki opisi likova, bez puno kompliciranih riječi i pridjeva, nazivi poglavlja kratki i jasni. Nakon nekog vremena sam shvatila da poglavlja koja nemaju naslov predstavljaju ubojicu i upravo se u njima, po mome mišljenju, krije ljepota ove knjige (koliko god to morbidno i suludo zvučalo). Ta poglavlja su puna dubokih misli i mogu se protumačiti na više načina. Jednostavno morate zastati nad nekim rečenicama i pročitati ih više puta. Ne zato jer su komplicirana i neshvatljiva, već vas tjeraju na razmišljanje.
„Nije svaki pokvareni moralni kompas beznadni slučaj. Neke treba dobro protresti i ponovno će proraditi. Svi mi svojim mislima putujemo sami, ali neke je ljude lakše skrenuti s puta prema dobru ili zlu. Neki se ljudi mogu promijeniti, a neki svjesno ostanu na svome putu.“
„Ponekad je lako predvidjeti kako će tko reagirati. Previše lako. Mislim da je to zato jer smo svi mi isti. Svi smo povezani energijom koja teče nama poput struje. Svi smo mi žarulje. Neke svijetle žarkije od drugih, neke nam osvijetle put kad se izgubimo. Neke su mutne, beskorisne i nezanimljive. Neke pregore. Svi smo mi isti, ali i različiti; svi pokušavamo svijetliti u tami, ali svjetlo koje nas povezuje je toliko tamno da se ni ne vidi. Kad neka žarulja počne treperiti, mislim da ju je najbolje odmah srediti, prije nego što se sama ugasi.”
Kad sam rekla da sam od ove knjige dobila puno više od samo neočekivanog obrata na kraju, mislila sam i na zadivljujući način na koji autorica koristi svoje riječi koje kod čitatelja izazivaju efekt iznenađenja:
(Kraj poglavlja, inspektor policije govori: „Ovo je drugačije. Nikad nisam dobio slučaj ubojstva u kojem sam poznavao žrtvu. A ovu sam vrlo dobro poznavao. S njom sam proveo prošlu noć.“)
Dakle, ovo nije samo knjiga s fascinantnim završetkom, već nas autorica cijelo vrijeme „muči” i drži u neizvjesnosti. Podsjetila sam se više puta tijekom čitanja ove knjige na trenutke kad bih gledala neki triler (najčešće s mužem) i kad bismo od samog početka pogađali tko je ubojica. Ovdje, u ovoj priči, ne znate na koga biste se kladili da je počinitelj, a i da znate – sto posto biste izgubili, odnosno nema šanse da biste pogodili.
Osim tog glavnog aduta zvanog nevjerojatni obrat koji izaziva taj wow efekt kod čitatelja, u knjizi ćete naići i na zlostavljanja u tinejdžerskoj dobi, posljedicama tih zlostavljanja, raznih gubitaka i borbi s ovisnostima koje se prenose s koljena na koljeno, obiteljsko nasilje…Dakle, ponavljam, ova knjiga je puno više od samog nagađanja tko je napravio što. Ona priča jednu duboku, tešku i zapetljanu priču u kojoj se vjerojatno puno pojedinaca može pronaći.
Svakako bih ju zbog svega navedenog preporučila, a sad se napokon bacam na gledanje serije. Doduše, budimo realni – može li serija biti bolja od ovakve knjige?