Obećanje vode
“Jedna od najboljih knjiga koje sam u životu pročitala. Epska je, zanosna i moćna…I ne možete prestati čitati.” Oprah Winfrey – korice knjige
Izdavač: Znanje
Broj stranica: 641
Kad sam ovu knjigu uzela u ruke i pročitala kratki sažetak na poleđini, privukla me Indija jer o njoj stvarno ne znam puno, pogotovo iz tog razdoblja o kojem autor piše (1900. do 1977.). Također, snažno me intrigirao i sam naslov knjige koji u sebi sadrži meni jako lijepu riječ – voda. Volim dobre knjige koje su povezane s vodom. Volim sve što me podsjeća na vodu. Volim rijeke, potoke i naravno više od svih voda – more. Odnedavno, volim vodu više nego sok i cedevitu.
Vodila sa se instinktom i ovim stvarima koje sam spomenula i nekako sam znala da ova knjiga mora biti dobra i vrijedna spomena. Sad kad sam je pročitala, nakon 600 i nešto stranica, mogu reći da stvarno nisam pogriješila. Pročitat ću je opet nekada, sigurna sam.
„Ona je ravnodušna, ta voda povezuje sve kanale, voda koja naprijed teče rijekom i ona u rukavcima, i u morima i oceanima – jedna povezana masa vode. Ta ista voda protjecala je pokraj kuće Thetanatt gdje je njezina majka učila plivati; donijela je Runea ovamo da preuzme napušteni lazaret; i donijela je Philliposea da spasi umirujuću bebu, ruku spojenih s Digbyjevima; ista voda odnijela je Elsie da umre i zatim je iznova rodila i donijela u naručje čovjeku koji juj je volio i više od života – i koji je Elsie napravio njezinu jedinu kćer, Mariammu.“
Ono što nikako nisam očekivala, a svakako me ugodno iznenadilo je razvoj situacije s dogovorenim brakom na kojem se zapravo ovaj roman i temelji. Dvanaestogodišnja djevojčica mora se udati za četerdesetogodišnjeg muškarca, udovca s malim djetetom iz prvog braka. Kad kažem razvoj situacije, mislim na to da se iz takvog jednog (iz današnje perspektive) ludog pothvata rodila ljubav koja se polako nadograđivala i izazivala veliku sreću.
Na početku autor opisuje njihov prvi susret i niti jedan od njih nije sretan, dapače, javljaju se totalno suprotne emocije kao što su gađenje i bježanje s oltara.
„Ona se ne usuđuje podignuti pogled, ali osjeća njegov puteni vonj. Ne uspijeva se obuzdati drhtaj. Zatvara oči.“
„Zar je ovo ona koju bih trebao oženiti? Jesi li vidjela kako joj se trese brada? Kod kuće već imam jedno dijete o kojem se moram skrbiti.“
Kasnije ta ljubav zvuči prekrasno. Potpuno su predani jedan drugome i opis njihove ljubavi u poprilično teškim situacijama doista ostavlja bez daha.
„Gospode, hvala ti”…govori ona u svojim molitvama. „Neću spominjati potankosti. Napokon, što Ti već ne znaš o mojem zemaljskom životu? Ali imam jedno pitanje. Kad mi je muž prije pet godina pobjegao iz ispred oltara, čula sam Tvoj glas kako mi govori: ”Vrati se?“ Jesi li kazao: „Ona je ta koju sam za tebe izabrao?“ Zatim kratko čeka. „Jer jesam, Gospode. Ja sam ta.“
Osim ljubavi koja ih je držala zajedno do smrti, glavna junakinja, a i veliki uzor svim ženama utjehu konstantno traži u Bogu. Od njega dobiva snagu u najtežim trenucima i autor to vrlo često ističe. Unatoč svim tragedijama koje su je pogodile, ona i dalje ostaje vjerna Bogu i razgovara s njime.
„Njezin muž je skrhan, premda o tome ne govori. „Nemoj ništa uzimati zdravo za gotovo.“ ,podsjeća je Bog, „ako ne želiš osjetiti gubitak“. Što čovjek može učiniti ego nastaviti dalje? I zatim opet pobacuje. Kad se oporavlja, razmišlja koga bi za to trebalo okriviti: možda je to djelo duha u podrumu? Može li to biti ta pakosna duša? Silazi u podrum i sjedi na praznoj urni, mirišući zrak, osluškujući. Na njezino iznenađenje, čini joj se da duh suosjeća s njome. Izlazi iz podruma smirena. Samo Bog zna zašto su se ti pobačaji dogodili. Samo Bog zna – ali ne odlučuje to objasniti.“
„Nakon što skine pokrov s glave i stisne se uz Bebu Mol, svjesna praznine na mjestu gdje bi ležao JoJo, osjeća se uzvišeno kada se iskreno obrati Bogu. „Gospode, iz razloga koje ne shvaćam Ti ovo možda ne želiš izliječiti. Ali ako Ti ne želiš ili ne možeš, pošalji nam nekoga koji to može.“
Ono što me još oduševljava je sposobnost autora da priča različite priče iz različitih krajeva Indije kako bi ih onda sve spojio u jedno. Također, puno je opisa prirode, vode, okoliša, drveća – svega što nam zapravo i treba da bismo ostali u ravnoteži sami sa sobom.
„Divi se tome što zemlja pruža takvo slasno obilje uz vodu, sunčevu svjetlost i ljubav. Svakome stablu dolazi vrijeme kad ga mora sasjeći i njegovim ostacima nahraniti krave i koze. Od gomile mladica izniknulih oko stabla koje prosiječe tek jedna sretnica uvijek iznova započinje stvarati to čudo, noseći u sebi spomen na svoje potrebe.“
Puno saznajemo i o Indiji u to doba. O siromaštvu, ratovima, nemogućnosti primanja normalne zdravstvene skrbi. Konkretno u mjestu u kojem žive glavni likovi bolnica se otvara tek 1960. Isti ti likovi pitaju se bi li uspjeli izbjeći sve te silne tragedije koje su ih pogodile da su imali bolnicu koja im je bila bliže.
Također, vrlo je neobično onda bilo vidjeti bijelca i pričati na engleskom. To autor isto dobro i vrlo razumljivo objašnjava.
„Kad liječnik podiže pogled, rumeni se od iznenađenja. Philipose nikad nije bio tako blizu nekoj bijeloj osobi, nikad nije razgovarao na engleskim s nekim kojemu je to materinski jezik. Čak je gajio sumnje da uopće postoji svijet u kojem ljudi govore jezikom Moby Dicka.”
Dakle, ovaj roman spaja dvije velike sile – onu s nebesa (Boga) i prirodu (vodu). Stavlja ih kao nešto što ide zajedno, nešto bez čega se ne može. Sve te silne tragedije dogodile su se zbog takozvane Boljke i odnijele mnoge živote muškaraca i djece. Ova knjiga me podsjetila na važnost i moć koju priroda ima i koliko god je potresna, donijela mi je mir i užitak.