Anksiozna generacija
Izdavač: Školska knjiga
Broj stranica: 387
Ova knjiga je je jako jako važna! Važna je za sve koji rade s djecom, roditelje i ljude koji mijenjaju zakone. Autor u njoj donosi jako puno šokantnih činjenica vezanih za negativan utjecaj telefona (ekrana) na djecu svih dobi, ali i na odrasle.
Knjiga je napisana u 4 dijela, u prva tri dijela autor iznosi probleme koje donosi djetinjstvo (i odrasla dob) temeljeno na telefonu, a u četvrtom dijelu knjige autor daje savjete što možemo kao pojedinci, ali i kao društvo učiniti da se to promijeni.
„Ova knjiga pripovijeda o onome što se dogodilo generaciji rođenoj nakon 1995., popularno nazvanoj generaciji Z, generaciji nakon milenijalaca (rođenih između 1981. i 1995.). Neki oglašivači tvrde da generacija Z završava s 2010. godinom te za djecu rođenu nakon toga nude naziv Alfa, no ja ne vjerujem da će generacija Z – anksiozna generacija – završiti sve dok ne promijenimo uvjete u kojima odrastaju i zbog kojih postaju tako anksiozni.“
Autor je svjestan koliko je teško biti roditelj u današnje vrijeme i s koliko se poteškoća susreću roditelji ne znajući kad je pravo vrijeme da svojoj djeci uvedu ekrane. Također, svjestan je činjenice da je vrlo teško u današnje doba ne dati djetetu mobitel ili dozvolu za neku aplikaciju na društvenim mrežama ako svi u njegovoj okolini već te stvari posjeduju. Puno govori o svim tim izazovima i daje savjete kako možda možemo to promijeniti kao pojedinci ili kao društvo.
„Na kraju, želim priznati koliko je teško ovih dana biti roditelj, učenik, školski administrator, trener ili bilo tko tko radi s djecom i adolescentima. Još je teže biti adolescent. Svi dajemo sve od sebe dok se mučimo s nepotpunim spoznajama o tehnološkom svijetu koji se brzo mijenja, fragmentira nam pozornost i mijenja međuljudske odnose. Teško nam je shvatiti što se događa ili znati što učiniti u vezi s tim. No nešto moramo poduzeti. Moramo isprobati nove politike i mjeriti rezultate.“
Svima su nam poznati prizori iz restorana ili iz kafića gdje roditelji sjede za stolom, a dijete ili pije, ili jede i gleda u tablet ili pametni telefon. Iako često osuđujemo takve ljude, mislim da osuđivanjem nećemo ništa postići. Ljude treba educirati. Naravno da je lakše smiriti dijete tako što mu date pametni telefon u ruke i u miru obavite neki posao ili pojedete svoju hranu u restoranu. No, kakve to posljedice ostavlja na vaše dijete? Posebno ako je dijete još jako malo.
„Zato većina stručnjaka i nadležnih tijela preporučuje da u prve dvije godine djetetova života ekrani ne budu dio njegove svakodnevice, a do dobi od otprilike šest godina potrebno ih je umjereno upotrebljavati. Mozak djeteta očekuje premreživanje u trodimenzionalnom svijetu sa svih pet osjetila, punom ljudi i predmeta.“
„Zamislite da ste 28. lipnja 2007. godine – dan prije pojave prvog Iphonea – upali u dubok san. Kao Rip Van Winkle, junak priče Washingtona Irwinga iz 1819., probudite se deset godina poslije i pogledate oko sebe. Materijalni svijet doima vam se više-manje istim. No ljudi se čudno ponašaju. Gotovo svi drže u rukama mali pravokutnik od stakla i metala i, kad god se prestanu kretati, zgrbe se i zure u nj. Čine to čim sjednu u vlak, uđu u dizalo ili stoje u redu. Javni prostori jezivo su tihi- čak i bebe šute očarane tim pravokutnicima. Kad i čujete govor, čini se da ljudi razgovaraju sami sa sobom noseći bijele čepove za uši.“
Pojavom prvog Iphonea, Instagrama i Facebooka, stvari su definitivno krenule na gore. Ljudi su otkrili prednju kameru, razne filtere i ostala pomagala koja su im olakšavala život na društvenim medijima.
„Snažna je to transformacija ljudske svijesti i odnosa, a američkim tinejdžerima dogodila se između 2010. i 2015. To je rođenje djetinjstva temeljenoga na telefonu i označuje konačni kraj djetinjstva temeljenoga na igri.“
Također, nimalo ne pomaže činjenica da svatko može otvoriti profil na Instagramu, Snapchatu i još nekim aplikacijama bez obzira što je zakonska dobna granica 13 godina. Samo morate kliknuti kućicu da imate 13 godina i nitko vas ne provjerava.
„Ti rezultati nude čvrst dokaz da je 13 godina, što je trenutačna minimalna dob (koju usto nitko i ne provjerava), za otvaranje profila na platformama društvenih medija itekako preniska. Trinaestogodišnjaci ne bi smjeli listati beskrajne objave influencera i drugih stranih osoba dok su im mozgovi tako otvoreni te traže uzore za koje će se uhvatiti. Trebali bi se igrati, sinkronizirati i družiti uživo s prijateljima ostavljajući dovoljno prostora za društveno učenje od roditelja, učitelja i drugih uzora u zajednicama.“
Po nekim istraživanjima, najviše stradaju djevojčice i njihovo mentalno zdravlje. Često se teško snalaze u svijetu gdje svi izgledaju savršeno i svi su ljepši od njih. Dječaci pak češće razvijaju ovisnosti o videoigrama.
„Kod djevojčica je poveznica veća i konzistentnija. Što više vremena djevojčica provede na društvenim medijima, to je vjerojatnije da će biti depresivna. Za djevojčice koje kažu da provode pet ili više sati svakoga radnoga dana na društvenim medijima tri je puta vjerojatnije da će biti depresivne od onih koje na njima uopće ne borave.“
„Mnoga samoubojstva adolescentica izravno su povezana s vršnjačkim nasiljem i sramoćenjem što su ih omogućile platforme društvenih medija, uključujući platforme poput Ask.fm i NGL (Not Gonna Lie), koje su dizajnirane upravo sa svrhom da potiču korisnike da anonimno objavljuju svoja mišljenja o drugima.“
Ono što mi je bilo posebno zanimljivo u ovoj knjizi, osim šokantnih znanstvenih činjenica i podataka o štetnosti izlaganja ekranima, je cijelo jedno poglavlje u kojem autor govori kako se trebamo okrenuti sebi. Provoditi više vremena u prirodi, njegovati duhovnu dimenziju, a manje scrollati po mobitelima.
„Pametni telefoni i društveni mediji probijaju nasipe, preplavljuju svijest upozorenima i trivijalnostima, pune uši zvukovima, fragmentiraju pozornost i rasipaju svjesnost. Zbog života temeljenog na telefonu ljudima je teže biti potpuno prisutni s drugima, kad su u društvu, te im je teže tiho sjediti sami sa sobom kad su sami. Želimo li doživjeti mir i tišinu te želimo li razviti osjećaj ujedinjene svjesnosti, moramo smanjiti dotok stimulacije u naše oči i uši.“
Kao što sam već i napisala, po meni je ovo jedna od važnijih knjiga današnjice. Smatram da su ekrani donijeli mnogo štete djeci i mladima i da zbog toga imamo sve više problema s mentalnim zdravljem. Iako to nije jedini razlog, jedan je od glavnih i najtežih za riješiti. Uvođenje zabrane korištenja mobitela u školama po meni je jedna od boljih odluka naših vladajućih. Djeca se pod odmorom ipak druže, razgovaraju ili igraju (kad ne rade gluposti). Zapanjujuća činjenica mi je bila kad sam dobila Iphone 17 da su svi učenici s kojima radim, dakle od 2. do 8. razreda primijetili da imam novi mobitel i baš svi su znali o kojem se točno modelu radi. Osmaši i sedmaši me nisu začudili, ali zašto jedan osmogodišnjak zna kako izgleda Iphone 17 pro – stvarno mi nije jasno.