Sve dok rastu limunova stabla
Izdavač: Naklada minerva
Broj stranica: 336
Nevjerojatna je ovo priča o djevojčici Salami i njenoj najboljoj prijateljici Layli koja postaje i njena šogorica. Salama, kao osamnaestogodišnja djevojčica u Siriji nakon završene škole za farmaceuta bačena je u vatru i postaje liječnica u sirijskom gradu Homs koji se bori s revolucijom. Tamo gleda grozote i svjedoči strahotama koje su snašle tu državu. Liječi ranjenu djecu, pokapa ljude i bori se za svoj život. Život joj postaje ispunjeniji kad upozna ljubav svoj života, mladog dečka koji sam skrbi za setricu i brata, Kenana. Njih dvoje, zajedno protiv svih traže spas od smrti i mučenja u jadnoj i bijednoj stvarnosti u kojoj žive.
„Nije bilo važno što mi je samo osamnaest. Nije bilo važno što se moje poznavanje medicine ograničava na riječi u udžbenicima. Sve je to nestalo kad je pred mene spušteno prvo tijelo kojem je trebalo zašiti rane. Smrt je sjajna učiteljica. U proteklih šest mjeseci pomagala sam u više operacija nego što im znam broj i zaklopila više očiju nego što sam ikad očekivala.“
Sama autorica je Sirijka koja je sa svojom obitelji izbjegla iz domovine u Kanadu.
Autoričine riječi:
„Sami događaji su istiniti. Jedno je dijete doista reklo da će sve ispričati Bogu. Sve su se ove priče dogodile, a događaju se i dok vi ovo čitate.“
„Ovu knjigu bilo je teško napisati, ali dala sam sve od sebe da jedna poruka zrači sa svake stranice, svakog retka i svakog slova. Ta poruka je nada. Nadam se da je i vi nosite u srcima.“
Čitajući ovu knjigu, promišljala sam o grozotama koje se događaju u svijetu, ne samo u Siriji. Grozote koje mi sretnici ne možemo niti zamisliti. Grozote koje ljudi trpe desetljećima. Teška je ovo knjiga bila za čitati, ali opet, s druge strane, budi kod vas nadu (kao što je autorica i željela) i zahvalnost jer ste na sigurnome. Ne možemo ni zamisliti kako izgleda svakodnevica ljudi koji strahuju za svoje živote na putu do škole, posla, doma. Kako je to kad svaki čas može pasti bomba ili granata na tebe ili tvoje bližnje? Ova knjiga, koliko god surovo, iskreno i brutalno to opisuje, približava nama sretnicima mir i slobodu na jedan poseban način.
„Idućeg jutra poljubim Laylu u obraz i krenem na posao. Nikad ne znamo hoćemo li se ikad više vidjeti. Svaki rastanak je oproštaj.“
„Hoću li umrijeti? – upita. Ne vidim strah. Znaju li svi šestogodišnjaci što je smrt? Ili samo djeca rata?“
Kroz roman se cijelo vrijeme provlači pitanje treba li napustiti svoju domovinu i spasiti sebe i svoje bližnje. Upravo s time se na početku bori i glavni muški lik, Kenan. Nisam nikad bila u toj poziciji i teško mi je uopće misliti što bih ja napravila po tom pitanju. Nadam se da nikada neću ni trebati.
„Proguta knedlu. – Radi se o mojoj domovini. Sloboda na koju imam pravo. Morao sam pokopati mamu i tatu i reći Lami da se nikada neće vratiti. Kako – glas ga izda. – Kako da to ostavim? Kako da ostavim zrak slobodne Sirije koji sad udišem prvi put?“
„Salama, ovo je moj dom. Cijeli život – svih devetnaest godina živim ovdje, ne poznajem ništa drugo. Da odem, ostao bih bez srca kao da sam si ga izrezao vlastitim rukama. Ova zemlja je ja, a ja sam ova zemlja. Moja povijest, moji preci, moja obitelj. Svi smo ovdje.“
Ono što daje još jednu vrijednost ovoj knjizi su halucinacije i priviđanja koje Salama ima svakodnevno. Ona to objašnjava kao posljedicu svih trauma koje je proživjela i zbog njih ne spava noću. Ta halucinacija je utjelovljena u čovjeku kojeg ona naziva Khwarf, ili Fear na engleskom jeziku. On ju vraća u prošlost i najgore traume i tamu koju je doživjela, ali i vodi je u budućnost. Taj čovjek koji se pojavljuje stalno u njenom životu zapravo predstavlja strah i anksioznost koju nosimo svi u životima.
„Od početka vremena, rađam se u ljudskim srcima. Imam ime u svakom jeziku. U tvojem sam Khwarf. U enleskom sam Fear, a u njemačkom Angst. Ljudi slušaju moj šapat, slušaju moje savjete, osjećaju moju snagu. Posvud sam. U dahu kralja kojega je pogubio vlastiti narod. U posljednjim otkucajima srca vojnika koji krvari na bojnom polju. U suzama trudnice dok umire na kućnom pragu.“
Kroz cijeli roman pojavljuje se simbol limuna. Od početka do kraja. Stalno se spominju ta stabla prekrasnih žutih limuna. Čak je i Kemal imao miris limuna po tatinoj kolonjskoj vodi, što je Salamu dodatno privuklo i dalo joj mir kad bi ga zagrlila.
„Pogleda balkon. – S nama je već dva mjeseca, a ja vidim samo listiće. Nasmijem se. – Limuni sporo rastu, Kenane. Uzgajamo cijelo drvo. Za to treba strpljenja kao i za promijene.“
„Na transparentu koji drži savršeno urednim crvenim slovima piše stih iz stare pjesme: Svaki će limun donijeti dijete, a stabla limuna nikad neće usahnuti. Naši limuni još rastu, još cvjetaju, još hrane revoluciju. Sjećam se limunade koju je mama radila svakoga ljeta. Gotovo mogu okusiti hladnu, slatko-kiselu tekućinu i sline mi poteku od sjećanja. Moje srce žudi za svježim limunima koje je mama sama ubrala, za njezinim pogledom punim ljubavi dok mi je pružala limunadu. Stresem glavom, tjerajući sjećanje.“
Kao što je pisalo na koricama knjige, ovu knjigu jednostavno trebate pročitati. Iako ćete kroz nju doživjeti strahote koje se mogu vidjeti samo u ratu i plod su ljudske zloće, ova knjiga možda vas natjera da pustite suzu i budete zahvalni na onome što imate u životu. Možda vas kao i mene poprilično protrese i natjera da se podsjetim da ne treba uzimati stvari i ljude zdravo za gotovo i da sam uistinu bogata. I da, nada je uvijek s nama. Kad sve izgubimo, ostaje nam uvijek samo nada. Držite se snažno za tu nadu.
