Želja za nas
Izdavač: Poetika
Broj stranica: 411
Potresna priča o dvjema izgubljenih dušama i simfoniji koja bi mogla izliječiti njihova srca. – korice knjige
Ovaj roman nije samo priča o dvoje ljudi i njihovoj ljubavi, on je tiho, strpljivo razotkrivanje svega onoga što ljubav oblikuje i opterećuje.
Autorica poput skladateljice pažljivo dozira informacije, otkriva detalje iz prošlosti, daje suptilne znakove i napetost gradi polako, gotovo neprimjetno, sve do emocionalnog vrhunca. Na početku upoznajemo dvoje ranjenih ljudi čiji odnos je pun bahatosti, odbijanja, povlačenja u sebe i ne vidimo naznake njihove ljubavi. No, kako to obično biva u ljubavnim romanima, ta ljubav se ipak dogodi.
Iako jako arogantan i sebičan na početku, glavni lik postaje mekši s vremenom, spušta svoje zidove zahvaljujući ženi koja ga je od početka shvatila. Shvatila je da ga nešto muči i da je ranjen.
„Onaj Cromwell Dean kojeg sam kao dijete gledala, više nije postojao. Umro je zbog nečeg što ga je natjeralo da više nema potrebu stvarati glazbu koja mijenja život.“
Na samom početku, glavni lik me podsjećao na Bradley Coopera u filmu A Star is Born. Cromwella, glavnog lika romana autorica predstavlja kao talentiranog, karizmatičnog, ali duboko ranjenog glazbenika. Opisuje ga kao nekog tko je podožan ovisnostima (alkoholu), nesiguran i samodestruktivan.
„Ostavila je deku. Ne, pokrila me njome. Tvoja glazba nema dušu. Sjetivši se tih riječi, u trbuhu mi se javio snažan osjećaj stezanja. Otjerao sam ga, kao i sve drugo što je izazivalo bilo kakve osjećaje. Zaključao sam ga duboko unutra. I onda se odvukao kući.“
Kasnije, kao i Jackson (Bradley Cooper) voli snažno, ali ne zna kako spasiti sebe. Upravo ta kombinacija karizme, ranjivosti i autodestrukcije čini ga jako stvarnim.
Kao srž romana (osim ljubavne priče koja se polako gradi), prepoznajem i glazbu. Kroz spoj klasične i elektronske glazbe autorica pokazuje kako različiti svjetovi mogu pronaći zajednički ritam. Ljepota glazbe postaje most među ljudima – briše razlike, smiruje nemire i povezuje ono što se riječima ne može izreći.
Svaki put kad se spomenula glazba, pred očima mi je bio gudački kvartet koji sam imala prilike slušati i gledati prošli vikend u mraku pod svijećama. Prisjećala sam se skladbi koje su svirali, a baš se tako potrefilo da su imali koncert najpoznatijih ljubavnih pjesama svih vremena.
„Najbolja glazba mora se osjećati. Mora je osjećati i njezin autor i onaj tko je sluša. Svaki dio, od stvaranja do uha, mora biti omotan u osjećaje.“
„Glazba koju sam toliko dugo odbacivala, ulazila mi je pod kožu, u moje pore, sve do kostiju. Nije prestajala sve dok nije došla do srca i na kraju našla put do moje duše.“
„Glazba može biti i iscjelitelj i utjeha.“
U romanu se glazba ne sluša samo ušima – ona se vidi, osjeća i kuša. Boje postaju most između zvuka i sjećanja, vraćaju ga u djetinjstvo i trenutke kada je ocu objašnjavao da prsti sami znaju svirati jer on samo slijedi boje, okuse i titraje u tijelu. Svaki ton ima svoju nijansu, svaka emocija svoju svjetlost ili sjenu. Drhtaj u glasu pretvara se u svijetlosivu nelagodu, dok ljubičastoplavi bljesak može oduzeti dah poput vatrometa. Kroz motiv sinestezije autorica pokazuje koliko je doživljaj glazbe dubok i intiman, ona je više od zvuka, ona je cijeli spektar osjećaja.
Ovaj dio s bojama me se nekako najviše dojmio, nisam dosad imala prilike toliko slušati o sinesteziji i nisam znala da ljudi koji imaju taj dar to proživljavaju toliko intenzivno. Očarao me svaki citat koji je imao veze s bojama i glazbom.
„Jednostavno znam svirati, prošaptao sam i pogledao tatu. Podigao sam prste. Oni znaju što treba činiti. Pokazao sam na svoju glavu, ja samo slijedim boje. I okuse. Pokazao sam na svoja prsa i na trbuh. Osjećaj koji stvaraju u meni.“
„Nije mi se svidjelo treperenje koje sam osjetio u trbuhu, kad sam čuo drhtaj u njezinu glasu. Nije mi se svidjela ni svijetlo siva koju sam vidio kad su mi njezine riječi doprle do ušiju.“
„A kad je otvorila usta, najživahnija ljubičastoplava koju sam ikada vidio, bljesnula je u mojoj glavi poput vatrometa i oduzela mi dah.“
Ispod površine romanse pulsiraju teme mentalnog zdravlja, alkoholizma i ovisnosti, bolesti, zamršenih obiteljskih odnosa i tereta genetike koji se prenosi generacijama. U svemu tome provlači se i pitanje vjere u Boga, ali i u mogućnost promjene. Upravo zato ovaj roman nadilazi žanr ljubavne priče; on postaje ogledalo ljudske krhkosti i snage, borbe i nade.
„Njegovi poljupci bili su tako slatki; činilo mi se kao da ga je poslalo samo nebo. Poslalo ga je u moj život kad mi je bilo najpotrebniji. Kad je počinjala prava borba, kad mi je bio potreban saveznik.“
U mnoštvu prekrasnih citata, priča o prijateljstvu brata i sestre, borbi između bolesti i zdravlja, prošlosti i budućnosti, života i smrti, nije se bilo teško rasplakati i izgubiti. Pročitala sam negdje da će mi trebati maramice za ovu knjigu, ali nisam očekivala da ću baš toliko plakati. Svakako moja preporuka ljudima koji vole glazbu i ljubavne romane. I da, nije ovo bezveze toliki hit. Autorica je stvarno napisala čudesnu knjigu.
