Korespondentica
Izdavač: Perga
Broj stranica: 262
Po mišljenju mnogih ljudi ovo je knjiga godine, osvojila je i PEN/Hemingway nagrade za najbolji debitantski roman 2026., a neki najpoznatiji časopisi i novine su je također proglasili knjigom godine.
Prije svega, roman je potpuno pisan u formi pisama i e-mailova (epistolarni roman) što ga definitivno čini posebnim. Bez obzira na tu formu, roman je i dalje jako kompleksan i vrlo zanimljiv za čitanje. Glavni lik je starija gospođa Sybil, koja je, iako završila književnost, cijeli život provela u pravu. Prije nego se umirovila bila je zapisničarka jednom od poznatijih sudaca u SAD-u, a slobodno vrijeme piše pisma i e-mailove kroz koje progovara o svim područjima svog života. I o onim nekim najjednostavnijim i svakodnevnim do onih vrlo teških i traumatskih.
„Zamislite pisma koja ste odaslali u svijet, pisma koja ste zauzvrat primili, nalik su na dijelove veličanstvene slagalice ili, da se poslužim boljom, premda izlizanom metaforom, na karike dugog lanca, i čak ako se te karike nikad iznova ne spoje, a zasigurno neće, čak i ako zauvijek ostanu raspršene zemljom poput krhkih sjemenki umrlog maslačka koje raznosi vjetar, zar ipak nema nečeg divnog u tome? U pomisli da je priča nečijeg života na neki način sačuvana, da bi ovo pismo jednoga dana nekome moglo nešto značiti, pa makar i malo?“
Jako mi se svidjela Sybil kao glavna junakinja ove priče. Često me istovremeno frustrirala i nasmijavala, ali mislim da je upravo to čini toliko stvarnom. Podsjetila me na neke starije ljude iz mog vlastitog života.
Mislim da ova knjiga istražuje teme starenja, promjene i tuge na način koji nas potiče da promislimo o vlastitoj ljudskosti, sa svim našim manama, bez da pritom bude pretjerano nametljiva. Upravo je ta suptilnost ono što je čini toliko snažnom i što joj pomaže da se svidi ljudima.
„Kad s nekim dijeliš tugu, to može imati dva ishoda. Ili se povežete i grčevito držite jedno za drugo i dignete ruke pa se podigne zid previsok da biste ga preskočili.“
Roman govori o samoći, odnosima, sjećanjima i potrebi da budemo viđeni i da nas se razumije. U središtu priče nije velika drama, nego emocije skrivene u svakodnevici: neizgovorene riječi, nostalgija i čežnja za povezanošću.
Ono što posebno osvaja jest način na koji Virginia Evans piše: suptilno, elegantno i vrlo ljudski. Njezine rečenice djeluju nježno, ali nose veliku emocionalnu težinu, zbog čega ova knjiga ostavlja osjećaj melankolije, topline i promišljanja nakon čitanja.
U ovoj knjizi nećete naći puno drame, neočekivanih obrata, ali ćete naći ono s čime se svi borimo: tugu, samoću, želju da se povežemo s nekim. Također, autorica piše i o obiteljskim problemima, gubitku djeteta, bolestima, ljubavi, rastavi…Dakle, teme su aktualne, teške, ali napisane toliko suptilno i nenametljivo da jednostavno uživate dok čitate. Naravno da će vas natjerati da puno promišljate, možda i da nekom pošaljete pismo, da se javite nekom kome se dugo niste javili, da otkrijete nešto novo o sebi, da izgladite neke odnose koji su zahladjeli ili su komplicirani.
„Na svijetu ne postoji ništa što pruža toliku utjehu kao pravo, crno na bijelo, osim možda ako ste religiozna osoba – a ja jesam – religijskog teksta, ali čak i Biblija čovjeka izludi sa svim svojim dvoznačnostima i nijansama značenja, ako se čovjek stvarno ne udubi u nju, premda kod religijskog teksta čovjek , dakako, ostavlja nevjericu po strani i baca sav oprez u vjetar.“
„Sada kad umirem, sve mi se čini mnogo jednostavnijim nego ikad prije. Život, mislim. Ne postoji paralelni svemir. Ne postoji „što bi bilo da je bilo“. To mi je u neku ruku donijelo dubok mir. U drugu ruku je gorko. Kako je okrutno što život traje samo ovoliko. Sada kad jasno vidim, volio bih imati više vremena. Ali neće ga biti.“
Jedan zanimljiv detaljčić su mi svakako bile knjige koje Sybil voli čitati i o kojima dijeli svoje dojmove s prijateljicama preko pisama. Puno je tu knjiga, od nekih svjetskih klasika do nekih knjiga za koje osobno nisam nikad čula. Stavit ću popis jer mi se ovaj dio baš svidio i definitivno ću neke od njih još istražiti.
Ponos i predrasude, Jane Austen,
Usamljena golubica, Larry McMurtry,
The white album, Joan Didion,
Muškarci koji mrze žene, Stieg Larsson,
Stoner, John Williams,
The world below, Sue Miller,
Orkanski visovi, Emily Brontë,
Među ženama, John McGahern,
Da mogu dočekati izlazak sunca, John McGahern,
Priče Williama Trevora, William Trevor,
Rebecca, Daphne du Maurier,
Godina čarobnog razmišljanja, Joan Didion,
Foundation, Isaac Asimov,
Inferno, Dan Brown,
Okrugla kuća, Louise Erdrich,
Tuđinka, Diana Gabaldon,
Sin gospodara siročadi, Adam Johnson,
84, Charing Cross Road, Helene Hanff
Putovanja s Charleyjem, John Steinbeck,
Svemirska trilogija, C. S. Lewis,
Gospodar prstenova, J. R. R. Tolkien,
Kronike iz Narnije, C. S. Lewis,
Plave noći, Joan Didion
Mary Poppins, P. L. Travers,
Sotonski stihovi, Salman Rushdie,
Na kraju dana, Kazuo Ishiguro,
Ne daj mi nikada da odem, Kazuo Ishiguro,
Uliks, James Joyce,
Stanje čuda, Ann Patchett,
Bel Canto, Ann Patchett,
Trči, Ann Patchett,
Rez za kamen, Abraham Verghese,
Ubojstvo u Orient Expressu, Agatha Christie,
Prema sigurnosti, Wallace Stegner.
Ova knjiga bila mi je jako zanimljiva za čitanje i definitivno je jako kvalitetno književno djelo. Ne znam točno kakve kriterije postavljaju ljudi koji dijele nagrade za najbolje knjige godine, ali mislim da je u jednu ruku opravdano, a opet – s druge strane, pročitala sam dosta knjiga koje su me više dotakle od ove. Daleko od toga da ova knjiga nije divna i da ne zaslužuje nagrade, ali po mome mišljenju, mislim da ima puno boljih knjiga od ove. U svakom slučaju, jako zanimljivo štivo i definitivno preporučam! 🙂