Čovjek zvan Ove
Izdavač: FOKUS
Broj stranica: 235
Ovo je priča o mrzovoljnom, tvrdoglavom starcu koji na prvi pogled djeluje kao netko tko ne voli ljude, ali zapravo skriva veliko srce i duboku tugu. Kroz susrete s novim susjedima, njegov se život polako mijenja i pokazuje da i najmanji odnosi mogu nekome spasiti život. U jednom trenutku me podsjetio na Krležu i roman na Rubu pameti koji trenutno čitam gdje pripovjedač isto kritizira sve i svakoga i teško nalazi smisao. Onda me pak u nekim trenucima podsjetio na Werthera i njegovo planiranje samoubojstva. Dosta me na početku nervirao, ali što sam ga više upoznavala – postao mi je draži i mogla sam se više s njime povezati.
„Ne može razumjeti ljude koji žele otići u mirovinu. Kako netko može provesti cijeli život čekajući dan kad će postati višak? Kad će samo razmišljati o tome da je na teret društvu – kakva osoba moraš biti da bi to želio?“
Apsolutno obožavam autorov sarkazam, čangrizavost glavnog lika i način na koji autor portretira tugu i ljutnju Ovea. Jako sam se puno puta nasmijala dok sam čitala roman i inače mi paše takav pomalo crni, sarkastični smisao za humor. U tome sam definitivno jako uživala. Također, fenomenalno mi je kako sve ljude koje upozna i koje susreće svakodnevno zove pomalo pogrdnim imenima i nadimcima, a ne njihovim pravim imenima. Tako je prve susjede cijelo vrijeme zvao Trudna strankinja i Štrkljavac.
„Sitna strankinja krene prema njemu i upravo tada Ove spazi da je ili u visokom stupnju trudnoće ili da pati od nečega što bi on nazvao selektivnom pretilošću.“
„Ruku na srce, ti Španjolci misle da su nešto posebno samo zato što hodaju naokolo i zijevaju ili piju i po restoranima sviraju stranu glazbu ili idu spavati usred bijela dana.“
Ono što mi se također jako svidjelo je način na koji autor prikazuje Oveove emocije i ljubav prema njegovoj pokojnoj ženi. Život mu definitivno nije bio lak od samoga djetinjstva i kako sam priznaje, Sonja – ljubav njenog života ga je potpuno promijenila. Način na koji govori o njoj, i takav čangrizav i nerječit je prekrasan. Sjećanja koja prikazuje su divna i puna topline i ljubavi, bez obzira na taj njegov malo teži i čadan karakter.
„Često je znala reći da svi putevi vode do nečega što je za nas predodređeno. I za nju je, možda, bilo toga nečega, Ali za Ovea je to bio netko.“
Oveova tuga je vidljiva svakodnevnim navikama, u šutnji, u tvrdoglavosti kojom se brani od svijeta. Njegova grubost nije hladnoća, nego oklop. Iza nje stoji gubitak koji nikada zapravo ne prestaje boljeti.
Ta tuga je stalno prisutna, ali nenametljiva, osjeti se u praznini kuće, u odsutnosti osobe koju je volio, u pokušajima da život ponovno dobije smisao. I baš zato roman dira, jer pokazuje kako se bol ne mora uvijek vidjeti na površini, ali oblikuje svaki korak. Kroz male susrete i odnose, ta ista tuga polako popušta, pretvarajući se u nešto mekše, u sjećanje koje više nije toliko snažno, ali živi u nama.
„Ove se nije mogao sjetiti kad je točno postao tako tih. Uvijek je bio šutljiv, ali ovo je bilo nešto potpuno drugo. Možda je počeo više razgovarati sam sa sobom, u svojoj glavi. Možda je polako gubio razum, nekad se i to pitao. Kao da nije želio da drugi ljudi razgovaraju s njim, kao da se bojao da će njihovi glasovi odnijeti njegovo sjećanje na njezin glas.“
„U ponedjeljak, on je otišao na posao. Da ga je itko pitao, rekao bi mu da prije nje nije ni živio. Isto tako, nije ni nakon nje.“
Ova knjiga me i naživcirala, i nasmijala i na kraju i rasplakala. Jedva čekam pogledati filmove, i onaj švedski i onaj američki s Tom Hanksom. Mislim da ovu knjigu ili volite ili ne volite. Ja je volim. Nije mi čista petica, ali je kvalitetna i dirnula me. Svakako, tko još nije – preporučam da vidite u koju skupinu vi spadate. 🙂
