Atmosfera
Izdavač: VORTO PALABRA
Broj stranica: 347
Radnja romana smještena je u 1980e godine u zlatno doba svemirskog programa. Glavni lik je profesorica astrofizike Joan Goodwin koja započinje obuku za astronaute u svemirskom centru u Houstonu, SAD. Tamo upoznaje inženjerku aeronautike Vanessu Ford i počinje svoje avanture.
Kad sam krenula čitati knjigu, mislila sam da ništa neću razumijeti jer je bilo dosta termina iz astronomije, fizike, astrofizike…Govorilo se o zvijezdama, obuci za astronate. Dakle, o stvarima o kojima ja nemam pojma. Nikad me svemir nije zanimao i najviše sam mrzila kad bi u školi pričali o Sunčevom sustavu ili zviježđu. Vjerojatno jer mi se to činilo dosta apstraktno i jako jako daleko. Nakon što sam izdržala tih nekoliko prvih stranica, uspjela sam se zadubiti u radnju knjige jer je autorica kroz razne primjere pokazivala neizmjernu Joaninu ljubav prema tome poslu pa sam i ja ostala fascinirana.
„Astronomija je povijest. Zato je svemir vrijeme. I upravo je to najviše obožavala kod samog svemira. Kada pogledaš crvenu zvijezdu Antares na južnom nebu, gledaš više od pet tisuća dvjesto trilijuna kilometara dalje. I isto tako gledaš više od petsto pedeset godina u prošlost. Antares je toliko daleko na nebu da je svjetlu s njega potrebno petsto pedeset godina da stigne do tvog oka na Zemlji. Petsto pedeset svjetlosnih godina dalje. I zato, kad pogledaš u nebo, što dalje vidiš, to dalje u prošlost gledaš. Prostor između tebe i neke zvijezde jest vrijeme.“
Glavna junakinja ovog romana Joan Goodwin portretirana je kao jako pametna, ambiciozna žena koja sve što je htjela u poslovnom životu je uspjela i ispuniti. U privatnom životu nikad nije imala previše sreće. Najviše vrijeme i snage crpila joj je njena sestra Barbara koja je bila potpuno drugačiji tip od nje. Voljela je tulumariti kao mlada, ostala trudna čak dvaput i rodila dijete bez da zna tko je otac. Joan se prema njoj ponašala kao mama. Preuzela je dosta odgovornosti na sebe i u odgoju malene djevojčice, tj. svoje nećakinje. I taj dio ju je ispunjavao, ali sve ostalo iz njenog privatnog života činilo ju je ispraznom.
„Znala je da ju je dr. Siskin, kao ni većina muškaraca poput njega, nikada nije pošteno doživio. -navikla je na to. Na kraju krajeva nije ona Barbara. Nikada nije plijenila pozornost cijele prostorije fantastičnim izgledom u haljini ni duhovnošću. Jednom joj je, još kao tinejdžerici, majka rekla da ona i sestra svaka imaju svoje vrline. Rekla je da su Barbarine glasne, a njezine samozatajne, ali da su obje jednako snažne. Kad je to rekla, Joan je zagrlila svoju majku.“
Iako je portretirana kao netko tko se još traži u privatnom životu, Joan je bila jako sigurna u sebe kao ženu. Znala je što želi i razumjela je da muškarci i žene kao astronauti u NASI nemaju isti položaj. Vrlo jasno je naglašavala svoje neslaganje s time i mučila ju je ta nepravda.
„Tako je samotno biti čovjek. Jedino mi imamo samosvijest; mi smo jedina inteligentna životna sila u galaksiji koju poznajemo. Nemamo nikoga osim jedni druge. Joan je oduvijek zapanjivala činjenica da je sve – sva materija na Zemlji i dalje, izvan atmosfere pa sve do rubova svemira, sve dalje i šire od nas – sazdano od istih elemenata. Satkani smo od istih tvari kao što su zvijezde i planeti. Svijest o toj poveznici tješila je Joan. No isto tako ju je ispunjavala osjećajem odgovornosti. Što znači jedinstvo, ako ne to? Utjeha i odgovornost.“
U svemirskom centru u kojem je provela jako puno vremena stekla je prijatelje s kojima se družila i koje je jako cijenila. Tu je upoznala i djevojku u koju se zaljubila i koja joj je otkrila dio nje za koji nije niti znao da je postojao. Napokon je osjetila što znači biti voljen i kako je to kad nekoga voliš. Kako je to da si zbog njega spreman odreći se baš svega.
Naravno, ljubav dviju djevojaka u 80im godinama u NASI, a i u društvu nije još bila učestala pojava, kao što je to možda danas. Tako da se Joan i ovdje morala žrtvovati i odreći puno stvari koji su ostali parovi radili. Zanimljivo mi je bilo čitati s koliko njih dvije strašću i ljubavlju razgovaraju o svom zanimanju.
„Lakše mi je ovdje gore. Tiše je, manje je ljudi. Mogu biti svoja na način na koji nisam sigurna da dolje mogu. Joan je kimnula. To ima itekakvog smisla. Ali mislim da letenja smatram i …nadom“
Osim što su puno razgovarale o svom zanimanju i ljubavi prema svemiru, razgovarale su i o vjeri. Vanessa nije vjerovala u Boga, a Joan je imala zanimljivo stajalište. I po tom razmišljanju se razlikovala od drugih.
„Zna li Vanessa da se Joan na određenoj razini, nije mogla oduprijeti pomisli kako bi odlazak gore značio dodirnuti Boga? Da se Joan uporno pitala hoće li među zvijezdama naći odgovore na pitanja koje još nijedan čovjek nije otkrio? Joan se činilo izvjesnim, koliko god to suludo zvučalo, da je smisao života sigurno negdje gore.”
„Zato što postoji mnogo načina da definiraš Boga, a o svemiru postoji još puno nepoznanica. Nikada ne bih mogla reći da je znanost otklonila mogućnost da Bog postoji. Sasvim sigurno ne vjerujem da će se to dogoditi dok sam ja živa. I mislim da bi se, kad bi se to dogodilo, nešto izgubilo. Ili možda da kažem kako se nadam, ako se to dogodi, da će to biti samo zato što je otkriveno nešto još nevjerojatnije.
Osim zabranjene ljubavi, u ovom romanu me fascinirao odnos glavne junakinje s nećakinjom. I sama sam teta pa sam se ovdje baš mogla poistovjetiti s Joan. Njena ljubav prema svemiru i zviježđu bila je ogromna, ali ljubav prema nećakinji uvijek je bila na prvom mjestu.
„Da, ali isto tako, koga briga koju riječ koristiš? Neke su tete potpuno nebitne, a neke su to od prvog dana kad se nećaci rode. Ja jednu baku nikad nisam ni vidjela, a za drugom sam plakala tri dana nakon što je umrla. Nije važna riječ. Važan je odnos. Ti voliš to dijete više od ičega na planetu.“
Dakle, dobila sam puno toga što nisam očekivala čitajući ovaj roman. Zabranjenu ljubavnu priču dviju djevojaka koja me podsjetila na jednu meni vrlo važnu osobu, naučila sam nešto o svemiru, zviježđu i NASI, fascinirana sam bila ljubavi jedne tete prema svojoj nećakinji (i tu se pronašla), i na kraju, došla do zaključka da sam upravo pročitala knjigu sa sadržajem skroz suprotnim onome što sam očekivala.
Je li mi se knjiga svidjela? Je. Je li mi bolja od autoričinog najpoznatijeg djela Sedam muževa Evelyn Hugo? Nije.
Svakako preporuka svima koji vole priče o zabranjenim ljubavima, svemiru i astronomiji. Iako, da se razumijemo, možete biti i totalni laik u području astrofizike da biste shvatili ovu knjigu. Na kraju krajeva i autorica je bila dok se nije malo obrazovala na ovu temu kako bi napisala knjigu.
