Ćaća & Mater
Izdavač: Synopsis
Broj stranica: 100
Ćaća i Mater je divna knjiga kratkih proza/priča pisana u obliku dnevnika u jednom jako briljantnom obliku s kojim se još nisam susrela.
Priče su vrlo kratke, ali pune dubokih misli omotane u humoristične rečenice kojom autorica kupi svakog čitatelja.
Autorica je napisala ovu knjigu kao svojevrsnu odu svojim roditeljima Ćaći i Materi koji su je oblikovali u osobu koja ona danas jest (barem u trenutku pisanja). Natopljene su ljubavlju i toplinom roditeljskog odnosa prema djetetu, tradicijom i kulturom, ali i izazovima s kojim se autorica susreće odrastajući u tradicionalnoj livanjsko-zagrebačkoj obitelji, ali u velikom gradu, okolini koja nudi svoje pluseve i minuse. Posebnu ljubav, osim prema obitelji, pokazuje i prema svom rodnom kraju – Livnu.
„Jer, stvarno, kunem vam se, nigdje ne miriši zrak tako kao dolje. Ništa nije tako zdravo, prirodno, otvoreno, puno, veliko i živo kao tamo dolje. A opet nigdje nikoga.“
Čitala sam knjigu kad je objavljena jer sam je dobila na poklon od prijatelja koji je ujedno i prijatelj i ćaća broj dva i meni i autorici. On je odmah rekao da će mi se knjiga svidjeti i da me mora upoznati s Ružicom. Još se nismo upoznale, a to je bilo prije 2 godine. Ali, kao što sama Ružica piše: ,,A, šta’š sad?”
Neki dan, u razgovoru sa svekrvom, došle smo na temu ove knjige. I ona ju je pročitala kad je tek izašla i rekla mi je da je želi pokloniti jednoj kolegici jer ona priču „De šuti“ iz ove knjige citira i čita ljudima na radionici komunikologije. Otišla sam odmah po knjigu na svoju svetu policu i išla potražiti to poglavlje. Istog časa mi je sve bilo jasno. Znala sam zašto joj ljudi na radionici toliko dobro reagiraju na ovu priču i to je bio razlog zašto sam je ponovno krenula čitati. Pa eto, u autoričinome stilu: hvala svekrvi, ili bolje rečeno Nadi (ona ne voli kad ju zovem svekrvom) što mi je opet pokazala put do ove divne knjige.
Ne moram ni govoriti da je knjiga došla u pravo vrijeme, vrijeme prije Uskrsa. Iako je ovo vrijeme tuge i iščekivanja Isusovog uskrsnuća, mene je ova knjiga cijelo vrijeme držala nasmijanom. Oprostit će mi Bog, valjda.
Autorica toliko dobro opisuje prizore iz djetinjstva i odrastanja da si sve to možete odmah predočiti. Možete čak zamisliti i mirise i okuse koje spominje, možete pred očima vidjeti livanjski kraj koji tako maestralno prikazuje, iako možda nikad niste bili tamo.
„I okusi su živi: prva jutarnja kava koju je toliko zašećerio u maloj ćikari da ne znam jel' bilo više kave ili šećera. I uvijek isti ritual popraćen rečenicom Dođi didi svom. I ja na krilo da lovim zadnji srk te prezašećerene, preslatke, a predivne kave.“
Neke bezazlene situacije iz života su opisane jako zorno i živo, čine se običnim, svakodnevnim situacijama i nekakvim malim gestama, ali to su neke stvari koje ostaju za cijeli život. Autorica ih fenomenalno opisuje, na neki svoj, duhovit način, a opet vas natjera da razmislite o tome što je napisala, odnosno što su je Ćaća i Mater naučili.
„Lagala bih vam kad rekla da je danas drugačije, ali nauči se čovjek živjeti sa svim. Neke stvari korigiraš, neke ignoriraš, neke riješiš humorom, a neke ti rukom odnese Mater sa svojom poticajnom Šta si se stisla. Kakav selfhelp, ona ga je izumila prije svih.“
„Jedne prilike dok smo se vozili u autu, naglo je zakočio i refleksno me desnom rukom zaštitio da ne poletim iako sam bila svezana. Tad mi je rekao – tko to napravi, znat ćeš da te voli. Bogu dragom hvala, ulovila sam sebe da to radim, a Bogu dragom hvala ulovila sam i neke ljude kroz život koji to rade.“
Kao što sam već napomenula, knjiga je puna prilično jednostavnih i humorističnih rečenica koje su istovremeno jako duboke i inspirirajuće. Takvi su i naslovi priča: jako jednostavni, narodski, ali iza njih se krije životna mudrost, nešto što ne možemo naučiti preko interneta ili pitati Chat Gpt, nešto čemu nas samo naši roditelji mogu naučiti.
„Hvala svima koji su mi se nasadili u srce za vrijeme sunčanih dana, ali ostali po pljusku. Jer, kiša i dalje povremeno pada.“ – ovaj dio je iz priče pod nazivom Kud ćeš vani, kiša je.“
Također, pisana je u obliku dnevnika i na početku svake priče stoji datum, u redu – to sam već vidjela, ali me oduševila jedna sitnica koju još nisam susrela, a to je da na kraju nekih priča autorica navodi 2024. godinu – dakle godinu u kojoj je uređivala knjigu i dovršavala je za izdavanje i dodaje neke male slatke napomene. Otkriće! 🙂
„Život je apsolutno dubok, ali je dubok, bar mi se tad činilo, na nekim podsvjesnim duševnim razinama, to su milisekunde tijekom kojih padnemo u te ponore i isto tako milisekunde tijekom kojih se dižemo. Sve prije i poslije toga su revanje i kajgana. I slavni Ćaćin – A šta'š sad, nemo'š ništa. Rijetko koji selfhelp može pomoć kao te jednostavne rečenice koje zapravo uopće nisu jednostavne. I kajgana, naravno. Sa špekom. U cijeloj svojoj muci, ja sam bila – gladna.“
Još jedan veliki plus ove knjige je što podsjeća na tradiciju, važnost obitelji i na vrijednosti koje to dvoje imaju za ljude. Taj dio mi se jako sviđa jer mislim da se sve manje i manje njeguje. I sama autorica piše o užurbanosti života i prezaposlenosti, rokovima koji nas stišću i s radošću se sjeća uspomena iz djetinjstva gdje je sve bilo mirno, svi su bili na okupu, pa makar samo i zbog pite.
„Hvala, Mama, što si me naučila raditi pitu, okupila je oko stola moje ljude, baš onako kako ti okupljaš svoje ljude. Smijalo se uz moju, kako se smije uz tvoju. Mljackalo, uživalo, stvaralo uspomene. Hvala i obećajem, idući put ću je malo više posoliti.“
Što sam dalje čitala knjigu, shvatila sam da autorica i ja imamo jako jako sličan doživljaj djetinjstva i pogled na svijet. Očito naš drugi ćaća nije pogriješio kad je rekao da će mi se ova knjiga svidjeti i da se moramo upoznati. Iako ja nisam odrasla u livanjskoj obitelji (bojim se napisati hercegovačkoj jer i dalje ne razumijem je li to Bosna ili Hercegovina), već u prigorskoj, zagrebačkoj, kako god hoćete, zapravo su običaji dosta slični. Nedjelja je bila za misu (samo što je kod nje nedilja) i zajednički ručak, zavjese su se obavezno prale pred Božić i Uskrs, mama je radila najbolje pite i dodala bih još i gibanice, obje volimo knjige i Zagreb i Sesvete u kojima smo odrasle…Možda mi se zato knjiga toliko i svidjela.
Čvrsto vjerujem da će se svidjeti i vama jer je toliko duhovita, duboka, nadahnjujuća i donijet će vam smiješak na lice, sigurna sam! 🙂
