Bijelo se pere na devedeset
Izdavač: Ljevak
Broj stranica: 273
Knjiga koja je pisana toliko jednostavno, kratkim rečenicama, gotovo novinarskim stilom, ali ostavlja bez daha. Snažno vas uvuče u sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća i mali stan jedne obitelji u Ljubljani. Iako možda, kao ni ja, niste živjeli u Jugoslaviji, niste vozili parnim i neparnim danima, jeli Eurocrem i svjedočili Olimpijskim igrama u Sarajevu, dok čitate ovu knjigu, čini vam se kao da sve to proživljavate zajedno s pripovjedačicom, djevojčicom Bronjom. Priča ima autobiografske elemente, kako navodi autorica, što je čini još moćnijom i nevjerojatnijom.
„Dan kad krećemo je neparan, a mi imamo trojku na kraju. Sutradan, kad trojka ne smije voziti, tata uzme kistić i crnu boju pa od trojke napravi osmicu. Jako je zadovoljan. Smije se kao što se smijao onda kad je radio karte za utakmicu Olimpije."
U početku svjedočite u toplom domu, uvijek punom obitelji i prijatelja u kojem se karta, puši, pije, jede i puno smije. No, sve to nestane kad se u priči pojavi bolest, smrt i ostale tragedije koje pogađaju ovu obitelj. Nestaje i smijeha i veselja, nema više toliko ljudi oko jednog stola, ostaje samo jedna usamljena djevojčica koja pokušava preživjeti i naći neki smisao za koji će živjeti.
,,I Rada ponekad dođe u goste. Kad je posjet gotov, uvijek kaže: Nemojte kaj zamjeriti. To ne razumijem. Ništa nije razbila, ništa nije vikala, samo je sjedila za našim stolom. Hoćemo li joj nešto zamjeriti? pitam Dadu. Već sam ti prošli put rekla da se sve to samo tako kaže, govori Dada pa me malo čvrgne.”
,,U našoj kuhinji se kava pije cijeli dan. Tata kaže da Dada ne kuha kavu, nego zašećerenu vodicu. Pije se šljivovica, pivo Union iz smeđih boca na kojima su crvene naljepnice, i vino, gusto kao krv, koje Anita u velikim kantama nosi iz Istre i koje tata u podrumu pretače i trbušaste debele boce obavijene slamom."
Knjiga me iznenadila svojom jednostavnošću, radosnim početkom i prenesenom toplinom doma na mene koja je vrlo brzo nestala zbog bolesti. Također, kad sam mislila da je kraj tragedijama, dolaze nove i iz mene izvlače svakakve emocije.
Nije ova knjiga sama po sebi tužna, više je zanimljiva i puna dubokih emocija. Autorica piše bez uljepšavanja, brutalno iskreno, emocije dolaze ,,između redaka”, ne direktno.
Također, lako se povezati s likovima i krasi je osjećaj stvarnosti jer je pisana skoro u obliku dnevnika i pisama. Osjećaš se kao da čitaš nečiji dnevnik, ne roman.
,,Toga si me dana ostavila samu. Danas si me sasvim ostavila. I Roka sa mnom. Otišla si daleko od nas. Onamo kamo si rekla da nikad nećeš otići. Nekamo tamo, na sasvim drugimu stranu mora."
Za koga je knjiga?
Za ljude koji vole knjige pune životnih ispovijesti. Za ljude kojima ne smeta teška tematika i za ljude koji traže knjigu koja ,,protrese”, a ne samo zabavi. Ja takve najviše volim i zato bih je svima preporučila! 🙂
,,Ne znam kako bi bez njega, iako bolest je zapravo vrlo samotan put. Dobro je, stvarno je dobro ako bar mali komad puta s tobom ide još netko. To su trenuci blizine kad ti malo lakne, to su trenuci kad teret ode negdje drugdje. Bolest se tada malo raspodijeli, a rospodijeli se i strah."
