Gonič zmajeva
Gonič zmajeva prvi je roman afganistanskog pisca Khaleda Hosseinija, koji je odmah postao uspješnicom, provevši čak 101 tjedan na listi najčitanijih naslova The New York Timesa. Isti nadimak nosi i Hasan, nepismeni afganistanski dječak s nevjerojatnom sposobnošću da predosjeti na koje će mjesto sletjeti papirnati zmaj. – korice knjige
Izdavač: Vorto Palabra
Broj stranica: 290
Ovu knjigu dobila sam na poklon od najboljeg prijatelja. Iako na prvi pogled glavna tema romana jest prijateljstvo, ovaj roman skriva još puno dubokih tema koje ga čine briljantnim. Pa, prijatelju, hvala ti što si mi omogućio da uživam u ovakvoj poslastici. 🙂
Roman počinje vraćanjem u prošlost u čemu je velika ljepota ovog romana. Od početka se autor vraća u prošlost i opisuje sjetne i bolne uspomena glavnog lika i njegove krivnje koju je osjećao dugi niz godina. Ukoliko priča u sadašnjosti, onda nas vodi u budućnost. Iako mi je na prvu to bilo malo teško pohvatati, shvatila sam da je upravo zbog toga ova knjiga još zanimljivija.
„Postao sam ono što sam danas jednoga tmurnog studenog zimskog jutra 1975, u dobi od dvanaest godina“
„Bio je to davno, no shvatio sam da je pogrešno ono što tvrde za prošlost, da se može odbaciti. Jer, prošlost se otima rukama i nogama.“
Fascinantan je opis zmajeva koji su za glavnog lika simbol djetinjstva, prijateljstva i sjećanja na bolje danje.
„Tada pogledah i ugledah par crvenih zmajeva dugih, plavih repova kako para nebo. Plesali su visoko nad krošnjama drveća na zapadnom rubu parka, nad vjetrenjačama, lebdeći jedan uz drugi poput para očiju što odozgo motre San Francisco, grad koji danas smatram svojim domom.“
Osobno nisam nikad imala priliku puštati zmaja, ali sam prolazila zagrebačkim nasipima i gledala ljude kako to rade, doduše jako rijetko i možda svega nekoliko puta. Uz pomoć ove knjige uspjela sam to zamisliti i staviti se na mjesto Hasana i Amira. Naučila sam da je to tehnika koja se mora savladati, ali isto tako i da je to više od same tehnike i igre. Zamislila sam da gore na nebu zmaj pleše. Naglo se zanjiše, zadrhti, pa uhvati pravi smjer. Podsjetilo me to na dijete koje prvi put potrči bez straha. Kako znati kada ga pustiti? To me mučilo. Onda sam shvatila da je stvar povjerenja. U trenutku kad odlučiš otpustiti dovoljno da poleti, ali ne toliko da nestane. Zanimljiva mi je simbolika otpuštanja zmaja i definitivno ću jednog dana sa svojim djetetom to isprobati.
„I dalje sam krišom pogledavao Babu koji je na krovu sjedio s Rahim Kanom, pitajući se o čemu razmišlja. Navija li za mene? Ili dijelom uživa gledati moj skorašnji neuspjeh? Tako je to kod puštanja zmajeva – misli ti budu zajedno sa zmajem.“
Autor progovara o dubini prijateljstva koje je započelo još u djetinjstvu, o povezanosti koja nije samo društvena, nego i bratska. Dijeliti isto dvorište, iste prve korake i prve riječi znači dijeliti i identitet, odrastati u istoj toplini i pod istim nebom. Takva bliskost stvara vezu koja nadilazi običnu odanost.
„Hasana i mene odgojila je ista sisa. Prohodali smo na istom travnjaku u istom dvorištu. I pod istim smo krovom prozborili prve riječi. Moja je bila Baba, a njegova Amir. Moje ime.“
Iako je riječ o snažnom prijateljstvu, u tom odnosu postoji i jedna neravnoteža. Hasan je za Amira spreman učiniti sve, a Amir je njega izdao. Upravo ta izdaja dovest će u njegov život veliku krivnju koje se nikada neće moći riješiti. Gdjegod bio, uvijek će ga se sjećati i imati grižnju savjesti. Sviđa mi se što autor ovdje progovara o težini prijateljstva. Nije lako biti dobar prijatelj i vrlo često prijatelje uzimamo zdravo za gotovo niti ne znajući koliko smo sretni što ih imamo.
„Zaista? Rekoh. Za tebe tisuću puta, tako je obećao. Dobri stari Hasan! Dobri pouzdani Hasan! Održao je obećanje i radi mene se domogao zadnjega zmaja.“
Ovaj citat otkriva koliko je Hasanova vjernost čista i bezuvjetna. On ne obećava olako, njegova rečenica „za tebe tisuću puta“ postaje simbol potpune predanosti, spremnosti na žrtvu bez kalkulacije. U tome se ogleda snaga njegova karaktera, ali i već spomenuta neravnoteža u njihovom odnosu.
„Znao je da sam ga izdao, a svejedno me još jednom spašavao, možda po posljednji put. Volio sam ga u tom trenutku, volio ga više nego ikoga, i htio sam im reći da sam ja guja u njedrima, čudovište u jezeru. Nisam bio dostojan takve žrtve.“
Glavni lik je odgajan u tradicionalnoj obitelji, ali uz liberalnog oca i bez majke koja je umrla pri porodu. Cijeli život misli kako ga otac krivi za njenu smrt i vapi za njegovom pažnjom. Usporedimo li to s današnjicom, shvatit ćemo da ima toliko djece koje pokušaju privući pažnju i pozornost svojih roditelja kako bi dobili samo malo nježnosti i ljubavi.
„Gledao sam kako na šanku natače čašu i pitao se koliko će vremena proći dok opet ovako ne popričamo. Jer, istina je da sam uvijek imao osjećaj da me Baba pomalo mrzi. Kako i ne bi? Napokon, zar nisam ja ubio njegovu ljubljenu ženu, njegovu prekrasnu princezu? Bio bi red da sam barem makar malko sličniji njemu. Ali, nisam, nimalo.“
Osim što je kao dječak živio bez pažnje i nježnosti, odrastao je u Kabulu, u Afganistanu koji je već s njegovih osamnaest godina bio u ratu. Vidio je sve i svašta već tada. Kasnije se susreće i s talibanima i praktički više ni ne prepoznaje svoju zemlju. To mi je bilo posebno tužno za čitati jer ne mogu uopće zamisliti kako je teško gledati svoj dom kako se raspada i koje muke svi prijatelji i poznanici proživljavaju.
„Upitah se gdje li je Hasan, a tad uslijedi ono neizbježno. Ispovraćah se na busen korova, a moje bljuvanje i grgljanje izgubi se u zaglušnoj orljavi MIG-ova.“
„Kaže on da je rat. U ratu nema stida. Reci mu da se vara. Rat ne ukida dostojanstvo., već ga zahtijeva, još više nego doba mira.“
„Ostadoh budan, ruku prekriženih na prsima, zureći u zvjezdanu noć kroz razbijeni prozor i misleći kako je možda istina što kažu za Afganistan. Da je to beznadna zemlja.“
Iako otac glavnog lika nije bio vjernik, on se cijelo vrijeme lomio između toga što je učio u školi na vjeronauku i očevih stavova. Vjera za njega postaje nešto jako važno tek na kraju, kad mu je najteže.
„Uhvaćen između Babe i školskih mula, nisam se još opredijelio pogledu Boga. Ali kad mi se na usnama našao ajet iz Kurana, koji sam naučio na satu dijanata, promucah ga. Duboko uzdahnuh, izdahnuh i povukoh uzicu.“
„Te prve noći su svi muškarci molili zajedno. Jedan je izbjeglica upitao Babu zašto im se ne pridruži. Bog će nas sve spasiti. Zašto mu se ne molite? Baba šmrknu prstovet burmuta. Protegne noge. Spasit će nas šest cilindara i dobar rasplinjač. To je ostale ušutkalo po pitanju Boga.“
S obzirom na to što se danas događa u svijetu – ratovi, glad, siromaštvo, ubojstva nevinih ljudi, pohlepa i zloća, ova knjiga za mene je došla u pravi trenutak. Došla je u moje ruke kako bih shvatila da moram biti zahvalna na svemu što imam, a ponajviše na zdravlju, miru i prijateljima. Roman je potresan, ali predivno napisan, napisan s neizmjernom ljubavlju prema domovini i iz njega se stvarno može izvući milijun poruka. Težak je, ali prekrasan. Ne znam kako bih ga kraće opisala. Knjiga me očarala i jedva čekam pogledati film i zagrliti sve svoje prijatelje i reći hvala na svemu što imam.
