Baš ljubav
Izdavač: Sonatina
Broj stranica: 166
Ovo je knjiga koja se čita u jednom dahu. S jedne strane nema uopće kompleksnih rečenica (ako zanemarite pravopisne pogreške i način pisanja jednog neukog dječaka) i radnje za koju morate biti sto posto skoncentrirani, a s druge strane neki dijelovi vas natjeraju da zastanete i pročitate riječi pripovjedača još jednom jer su duboke i teške te za sobom vuku mnoga pitanja. Zašto jedno dijete mora nositi toliko toga na svojim leđima? Zašto je dijete kažnjeno jer je pokušavalo sačuvati svoj život, a njegov otac koji je bio nasilan prema majci za to nije kažnjen? Kako takva djeca ipak ostaju puna nade i hrabrosti da nastave dalje i da vjeruju u bolju budućnost?
„Htio sam se rodit ko putnik. I posjetit sve. Ili sam se htio rodit pod barem malo sretnijom zvijezdom. Ili se uopće ne rodit. Ali prije svega sam se htio rodit ko klinac. Ali nikad nisam imao tu čast, od početka sam moro bit velik."
Dječak Zeno iz Napulja, prepušten sam sebi i svojoj sudbini, postaje kriminalac jer nema drugog izbora i jednoga dana ubija čovjeka kako bi spasio sebe. Iako je maloljetan, za ubojstvo dobiva veliku kaznu i počinje je služiti u zatvoru Nisida koji je okružen samo morem. Totalno je izoliran od vanjskog svijeta i u toj izolaciji, uz pomoć zatvorske učiteljice talijanskog jezika, piše o svom životu. Na taj način si krati dane i čeka dva dana dopusta koje dobiva za Božić. Roman je pisan u formi dnevnika s puno pravopisnih pogrešaka s obzirom na to da je u originalu pisan na napuljskom dijalektu. Iako me na početku to malo nerviralo i teško mi je bilo čitati, podsjećalo me na moje učenike i njihove siromašne sastavke, no kako sam upoznavala njega kao glavnog lika, brzo sam se navikla i zavoljela takav način pisanja.
„Vi uvijek kažete da nitko ne zaboravi djecu. Ali to nije istina jer i mamama vrijeme prolazi i svako ima svoj život i svoje probleme. Vama je kćer stalno pod nosom pa je ne možete zaboravit. Ali ja mami nisam. I zato će ona možda prvo zaboravit jedno moje oko pa drugo pa nos i noge i ruke i na kraju će me morat ispočetka sastavit u svojoj glavi."
Nad Zenovom sudbinom nemoguće se ne sažaliti bez obzira na to što je ubio čovjeka. Rodio se u disfunkcionalnoj obitelji s majkom prostitutkom i ocem kriminalcem, pijancem i zlostavljačem. Unatoč svemu tomu, u dječaku ipak ima neke radosti i snage za daljnji život. On ne zna za drugačije i smatra to normalnim životom pa se jednostavno na to privikao.
Njemu nitko nije dao priliku, niti majka (iako se jedina trudila), niti otac, niti časna sestra, a ni svećenik u zatvoru, jedino profa. Jedino je ona vjerovala u njega i u njemu nije vidjela kriminalca nego jedno ranjeno dijete. Dijete kojem treba pažnja, ljubav i smisao. Ono što on nikada nije dobio.
„Jer on si misli da je ljubav nešto drugo. Da su to pokloni i fini restorani, zlato! Ne zna on da ljubav nije bogata, ljubav je bijednica, baš kao i ja.”
Roman me na trenutke toliko rastuživao upravo zbog te sudbine koja je snašla ovog dječaka, a na trenutke sam se smijala naglas. Dječakovo pisanje je toliko iskreno i nema niti malo uljepšavanja da na trenutke bude tragikomično.
„Ali Don Vicienzo ništa nije skontao. Taj kad govori, izgleda ko da je drogiran ili da ga je opsjeo vrag. Govori talijanski i latinski i druge jezike pomiješane sve skupa. Uglavnom, don Vicienzo je na prodici reko da nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, pa je Marieto bio sretan jer bar na nekog sliči."
Ovaj roman je prvijenac talijanske autorice, ali kao i svaki talijanski pisac koji mi padne pod ruke, nimalo me nije razočarala. Dapače, jako me ugodno iznenadio ovaj roman i toliko mi je pitanja prolazilo glavom dok sam čitala da ne znam kad sam zadnji puta toliko bilješki pisala. Nasmijat ćete se, možda i rastužiti i zaplakati, ali bome i zapitati u kakvom to svijetu živimo. Svakako velike preporuke imate od mene! 🙂
„Onda bi je pomazio. A nikad nisam vidio da se mazi. Ali sam svejedno znao mazit. To ne možeš izmislit i rodiš se s tim. Nego, profa, ti poljupci i nježnosti sa mojom Natalinom su nešto najbolje što sam ikad ukro.”
„Zato sam zapamtio da sam se rodio idućeg dana. A to je bio i zadnji put da sam ga slavio, ali i prvi. Ali bio je to najljepši rođendan jer sam bio s Natalinom i rekla je da me voli. Makar i samo te večeri.”
