Muškarci lijevo, žene desno?!
Izdavač: Vlastita naklada
Broj stranica: 147
Ova knjiga, kako kaže sama autorica, nastala je da svakome bude vodič. Ne radi se o običnom autobiografskom djelu, iako autorica piše o svom životu.
Tatjana dijeli jako intimne, teške i razarajuće crtice koje je proživjela prvenstveno na ljubavnom planu svoga života i zbog toga, a i činjenice da je osoba koja zauzima određeni javni prostor u Hrvatskoj, autorica zaslužuje moj naklon zbog hrabrosti.
Imala sam prilike jednom s njom sjediti na kavi i iako to nije ni približno dovoljno vremena za upoznati osobu, da me netko tada pitao kako bih ju opisala, odgovorila bih: baš ovakvom kakav je njen stil pisanja. Odrješit, brutalno iskren, direktan, a opet topao i nježan.
„Teška sam jer ne pazim što govorim, teška sam jer imam što reći, teška sam jer osjećam, jer mislim, jer skrbim, jer pitam?! Jer ne figuriram za trofej koji stoji gdje ga postaviš?“
Sam naslov me oduševio i zaintrigirao i iako nisam znala koja se priča krije iza njega prije čitanja (a neću je ni vama otkriti), znala sam otprilike koji bi kontekst mogao stajati iza njega. Posebno mi se u knjizi svidjelo što je autorica svako poglavlje nazvala po jednoj rečenici koja joj je upućena. Uglavnom su to ružne i za nju bolne rečenice, ali one su je izgradile i iz njih je svašta naučila. To je, po mome mišljenju, i cijela poanta objavljivanja ove knjige.
„Nemoć je slabost osobe, ponekad i fizička, da se obrani od – jačega. Otkad smo pristali na to da nam se naša nemoć zamjera i predbacuje pod slabost, pod ono nedopušteno? Otkad su naši osjećaji krivi? Tko nam je to rekao? Tko nas je tako odgojio?“
Život je ponekad ružan i surov prema nama, osobe koje su nam najbliže, najviše nas povrijede, a mi znakove koji nam ukazuju na to da se maknemo, da bježimo glavom bez obzira, ne vidimo. Ili smo toliko zaslijepljeni tom osobom i njenim lijepim gestama, ili se radi o toliko stručno manipulativnoj osobi da jednostavno te znakove ne možemo prepoznati. Kad jednog dana shvatimo gdje smo se našli i s kakvom to osobom dijelimo svoj životni prostor, onda imamo priliku rasti i postati jači nego prije. To se dogodilo u autoričinom slučaju i njena želja da svim ženama, mladim djevojkama na neki način svojom pričom otvori oči i pozove ih na oprez, je prekrasna i dosta nesebična. I ponovno kažem, vrlo hrabra.
„Sjela sam na rub kreveta. I danas pamtim zvukove koji su iz mene izlazili. To nije bio plač, nije to bilo ni ridanje. Što je to bilo, dandanas ne znam, ali znam kako zvuče psihički slomljene osobe.“
Još jedna ljepota na koju naiđete čitajući ovu knjigu je to što suosjećate s autoricom. Potpuno se ogolila. Ispričala najteže trenutke svoje dugogodišnje veze. Uz psihički slom, doživjela je i fizički kojeg je vješto skrivala od javnosti. Progovara i o tim posljedicama koje ostave traume, traume koje proizlaze iz toksičnog odnosa i iz napuštenosti od strane osobe kojoj bezuvjetno vjeruješ i za koju bi dao ili dala sve.
Autorica piše i o sretnim trenucima koje je dijelila s tadašnjim partnerom i ne skriva njegove vrline, što je samo dokaz da ne piše ovu knjigu kako bi se nekome osvetila ili nekoga obrlatila. Vrlo zrelo i na trenutke s odmakom gleda na situacije koje su se događale i koje su je, vjerujem, poprilično promijenile. U knjizi prilaže i dvije male kolumne koje su već prije objavljene i koje su fenomenalne. Govore općenito o ljubavi, odnosima, životu.
„Prava ljubav postoji. Dolazi onima dovoljno strpljivima i zrelima za graditi je, dovoljno samokritičnima i jakima za prihvatiti život u svom punom obliku. Svi težimo čvrstim partnerskim odnosima na duge staze, a zatim kad kriza, posve prirodno, dođe – ne pronalazimo mehanizme savladavanja iste. Pronađemo onaj jedan razlog da odemo, a ne vidimo silne razloge koji nam pokazuju da treba ostati.“
Autorica puno progovara i o važnosti pisanja. Govori da oduvijek piše, da joj je to neka vrsta terapije i da je upravo tako i nastala ova knjiga. Zapisujući stvari kako su se odvijale, u trenutku kad su se odvijale, olakšavala je sebi, liječila sebe, a onda napokon sve objedinila u knjigu koja će, vjerujem, mnoge i iznenaditi, ali i pomoći im.
„Važno je zabilježiti, i sebi i drugima za opomenu, ali i nadu da jedni drugima to nećemo činiti, da ćemo osvijestiti ono što nas slama, kako ne bismo tako oholo slamali druge.“
Kao što rekoh na početku, upoznala sam ovu divnu autoricu, ali je ne poznajem. Poznajem je iz medija, kao divan radijski glas i prekrasno lice s televizije. Nakon pročitane knjige, imam osjećaj kao da je poznajem puno više. Kao osobu. Kao ženu. Kao nekog tko je ranjiv, tko ima problema, čiji život nije bio savršen. Uzmite je u ruke ako želite jedno kvalitetno štivo i priču o slomljenom srcu koje nije odustalo, postalo je jače i želi biti primjer drugima. Velike preporuke od mene! 🙂
